Blog

NARODNI OBIČAJI - 1 dio

Običaj je jedan od temeljnih pojmova (hrvatske) etnologije. Među različitim klasifikacijama običaja preteže podjela na:

1. životne ili obiteljske,
2. godišnje ili kalendarske 
3. radne ili gospodarske

Životni ili obiteljski običaji vezani su uz značajne događaje u čovjekovu životu: rođenje djeteta i određene trenutke tijekom njegova odrastanja, značajnije događaje u životu seoske mladeži, sklapanje braka, smrt i pogreb.

Godišnji običaji obilježuju blagdane koji se ponavljaju svake godine, a u Hrvata su najvećim dijelom povezani s istaknutim blagdanima kat. kalendara.

Radni ili gosp. običaji pretežito se odnose na početak ili dovršetak važnih poljodjelskih i drugih poslova (npr. oranja, sjetve, žetve, gradnje kuće). Među običaje mogu se ubrojiti i tradicijski oblici međusobne radne pomoći, odn. solidarnoga pomaganja na razini susjedstva i seoske zajednice (sprega, → moba).

Uz običaje se često vežu određena vjerovanja i magijski postupci oslonjeni na predodžbe koje velikim dijelom pripadaju pretkršć. svjetonazoru. Osim drugih promjena, običaji su tijekom vremena bili podvrgnuti snažnoj kristijanizaciji. I sadašnje vrijeme obilježuje potreba za ceremonijalnim i simboličkim ponašanjem u značajnim prigodama osobnoga života i života zajednice (npr. proslave mjesnih i drž. blagdana, početka i dovršetka izgradnje javnih objekata i sl.) te u proslavama vjerskih blagdana u javnoj i obiteljskoj sferi. U tim se prigodama uz suvremene oživotvoruju i mnogi stari običaji, odn. suvremeni su običaji snažno oslonjeni na tradiciju; u tom pogledu postoje velike lokalne, obiteljske, pa i individualne razlike.

 

Životni običaji

Porod

Rađanje djece u seoskom okružju bilo je gl. svrhom bračnog i obiteljskoga života, a u odgoju djece odlučnija je bila šira obitelj negoli roditelji. Trudnica se morala čuvati od uroka i mraka, nije smjela jesti određenu hranu, a vjerovalo se da ružno i neugodno što vidi ili njuhom osjeti može uzrokovati loše osobine djeteta. Velika je bila smrtnost novorođenčadi i rodilja, pa su se mnoge za porod spremale kao za smrt: ispovjedile se i pričestile, pripremile odjeću za ukop i svijeću. Žene su rađale uz pomoć vješte suseljanke, ali i same. Za vrijeme rađanja i poslije većinom su bile izdvojene od ukućana u posebnoj prostoriji ili u zajedničkoj, zaklonjene razastrtom tkaninom. Na osobit se način postupalo s posteljicom i pupkovinom. Ako se dijete rodilo u posteljici, vjerovalo se da će biti osobito sretno i pametno ili da će steći nadnaravne moći (→ krsnik; mora; vještica). 

Krsnik (kresnik, kršnjak, krisnik, skrisnik, grišnjak), osoba nadnaravnih moći koja se za života bori protiv zlih sila kako bi zaštitila čovjeka. Riječ je o pučkome vjerovanju koje se javlja u Istri i na Kvarnerskim otocima u Hrvatskoj te u određenim krajevima Slovenije. Krsnik se rađa u bijeloj košuljici (placenti), za života je normalan čovjek i ravnopravan član svoje društvene zajednice. Krsnik je iscjelitelj i liječnik, ima sposobnost letenja, upravljanja vremenskim prilikama, pretvaranja u životinje (pas, mačka, svinja). U vječnome je sukobu sa svojim antipodom štrigom (vještica), koja svojim moćima šteti ljudima.

Mora (praslav. *mora), prema pučkom vjerovanju, neudana žena nadnaravih moći koja nastaje od ženskoga djeteta rođenog u posteljici. Kao dijete nema moći, a najčešće ih stječe s navršenom 21 godinom. Nakon udaje postaje vješticom, a nakon smrti može postati vukodlakom. Pretvara se u životinju (muhu, mačku, kokoš, pticu i dr.) te napada ljude noću dok spavaju, osobito malu djecu, gušeći ih, daveći, gnječeći i sl. Za nju nema prepreka, ulazi čak i kroz ključanicu.

Vještica, prema pučkom vjerovanju, žena (vištica, coprnica, štriga), rjeđe muškarac (vještac, coprnjak, višćun, štrigon), nadnaravnih moći kojima se služi isključivo kako bi naudila ljudima, životinjama i biljkama. Vješticom postaje žena koja je u djevojačkoj dobi bila → mora, žena rođena u posteljici, ona koja je iz nekoga razloga »sklopila savez s vragom«, ili, analogno → vilama, pred Bogom zatajeno dijete Adama i Eve. Vještica je zastrašujućega izgleda, npr. velika povinuta nosa, sraštenih obrva, izbočene brade, izbuljenih očiju. Danju živi kao obični ljudi, a noću se maže posebnom, tzv. vještičjom masti, te na metli ili preobražena u neku životinju (leptira, orla i dr.) leti na vještičji sastanak koji se redovito održava na osobitim lokacijama: raskrižjima, pod krošnjom oraha, na smetištu. Tu izvješćuje o svojim nedjelima i dogovara buduća slična, uglavnom uricanje ljudi, životinja i usjeva (→ uroci). Vještica se može prepoznati, a njezini zli čini poništiti na misi u Badnjoj noći (→ dvanaest dana), s pomoću apotropeja kao što su križ, bršljan, bijeli luk i sl.

Dvanaest dana ili dvanaestodnevica, u pučkom kalendaru, vjerovanjima i običajima većine europskih naroda razdoblje od 12 dana u božićno doba, ponajviše od Sv. Lucije do Božića ili od Božića do Tri kralja (u nekim njemačkim protestantskim krajevima samo od Božića do Nove godine, ili u nekim austrijskim krajevima od Božića do Sv. Valentina 14. II. itd.). Tomu se razdoblju pripisuje naročita moć i značenje, kao dobu djelovanja tajnovitih sila, duhova; vrijeme najpogodnije za čaranja, a osobito proricanja o životu, bolesti i smrti, sreći i nesreći, udaji i ženidbi, uspjehu nadolazeće gospodarske godine, napretku i boljitku pojedinaca i obitelji.

Vještica se boji Boga, pa se i na sam njegov spomen mogu poništiti njezina zlodjela. Analogno tomu, dana joj je mogućnost pokajanja i preobraćenja s pomoću ispovijedi, pokore i molitve, a time i vraćanja u normalan život.

Uz novorođenče su se stavljali različiti predmeti s namjerom da ga štite (npr. srp, rog) ili utječu na njegovu budućnost i izbor zanimanja (npr. neko oruđe, knjiga, vreteno). Rodilju su nakon poroda obilazile rođakinje i druge žene, donoseći hranu i piće. Ako je bilo slabo, dijete se krstilo na sam dan rođenja; uz kat. nauk na to je utjecalo i vjerovanje da se umrlo nekršteno dijete pretvara u demonsko biće.

Za krštenje se obično dječaku uzimao kum, a djevojčici kuma, ili su kumovi bili bračni par (→ kumstvo). Rođenje djeteta proslavljalo se u skladu s mogućnostima, u krugu obitelji i uz nazočnost kumova. Tom prilikom sve su žene donosile dar u jelu i piću. Vrlo je raširen bio običaj da kuma taj dar donese na glavi, u košari ili bez nje, zamotan u stolnjak ili pokriven ukrasnim ručnikom. Darivanje djeteta od kume ili kuma nije bilo obvezatno ili se svodilo na darivanje prvom dječjom košuljicom i rupčićem; taj dar s vremenom je postajao sve bogatiji (odjeća, novac, zlatni nakit).

U prvim godinama djetetova života najvažniji su običaji vezani uz njegovo zdravlje, rast (osobito kose), prve korake, prve zube i početak govora. Određene faze odrastanja pratila je promjena odjeće i/ili frizure, preuzimanje određenih poslova (npr. pastirskih) i sudjelovanje u običajima različitih dobnih i spolnih skupina.

Tako su, primjerice, djevojčice i dječaci sudjelovali u proljetnim običajima kao što su jurjevski i ivanjski (→ ladarice), a nešto starije djevojčice u duhovskima (→ kraljice). U životu seoskih mladića značajan je bio dan novačenja i dan odlaska u vojsku; novaci su se kitili osobitim rupcima i proslavljali ulazak u društvo odraslih.

 

Sklapanje braka

Sklapanje braka osobito je značajan trenutak u životu pojedinca, obitelji i zajednice, u kojem se oživotvoruju stari i novi običaji, vjerovanja i norme nepisanog i pisanoga prava; prilika je to za gošćenje, veselje, glazbu i ples. U seoskom se okružju brak mogao zasnovati na više načina, koje je seoska zajednica priznavala, iako ih je različito vrjednovala. Najpoželjniji čin sklapanja braka bila je svadba, koja u hrv. seljačkoj tradiciji obuhvaća mnoge ceremonijalne postupke i odlikuje se regionalnim osobitostima.

Slijede različiti oblici tzv. otmice žene (fingirana, djelomice dogovorena, pa i prava) te zasnivanje braka samim početkom zajedničkoga života. Izostavljanjem svadbe izbjegavao se trošak, ali su održane određene simboličke radnje (primjerice, pucanje pri odvođenju mladenke, bacanje jabuke preko mladoženjina krova, promjena udavačine odjeće kao znak novoga bračnoga stanja). Svadba i otmica tradicijski su načini zasnivanja braka, a zakonski se čin (crkveno i/ili građ. vjenčanje) različito u njih uklapao, ovisno o području, vremenu i pojedinačnim odlukama: prije ili nakon svadbe, na različitim mjestima u njezinu tijeku, kraće ili dulje vrijeme nakon otmice ili početka zajedničkog života. (→ svadbeni običaji)

Svadbeni običaji, skup običaja vezanih uz čin sklapanja braka; u širem smislu obuhvaćaju sve postupke od dogovaranja braka do tradicijskoga i/ili zakonskoga čina vjenčanja i poslijesvadbenih događanja. Poznaju ih svi narodi i kulture, a zajedničke su im simbolične i magijske radnje koje povezuju budući bračni par i štite ga od zlih utjecaja. U hrvatskoj je tradiciji svadba (pir, veselje, gosti) najpoželjniji način sklapanja braka, a svadbeni običaji vrlo su složeni i regionalno se razlikuju. Među predsvadbenim običajima najvažniji su prošnja i zaruke. Zaruke su najčešće zaseban čin, sa simboličnim sadržajem: međusobnim primanjem za ruke mladić i djevojka iskazuju odluku da zasnuju brak. Pretpostavlja se da je među Hrvatima prije prihvaćanja kršćanstva to bio glavni obred sklapanja braka. Pri zarukama djevojka prima darove, najčešće jabuku, novac i/ili prsten. Još su dva čina slične obredne važnosti i velike starine: okretanje djevojke (u smjeru kretanja Sunca) i prstenovanje djevojke; zbivaju se na zarukama ili u drugim trenutcima običajnoga kompleksa, a prstenovanje se u nekim krajevima izdvojilo kao zaseban čin. Između zaruka i svadbe katkada se održavao i ugovor, na kojem su se dvije obitelji dogovarale o darovima, čašćenju, svadbenoj proceduri i sudionicima svadbe. Neki predsvadbeni običaji ukorijenjeni su samo u nekim krajevima gdje žive Hrvati, a u drugima su nepoznati, primjerice pletenje vijenca ili više njih (simbolizira opraštanje udavače od djevojačkoga života), udavačin obilazak rodbine i skupljanje darova, te svečani prijenos udavačina ruha i opreme (češće je dio same svadbe). Među predsvadbenim je običajima i pozivanje na svadbu; pozivač je posebno opremljen muškarac koji, pozivajući svatove i goste, izgovara ustaljene govorne formule.

Glavni su sudionici svadbe svatovi s posebnim dužnostima i nazivima (svatovski dužnosnici ili časnici), a njima se pridružuju ukućani udavače i ženika, rodbina i gosti. Broj, dužnosti i nazivi svatovskih dužnosnika u različitim su krajevima vrlo različiti, ali je svagdje temelj svatovske svite činilo troje, petero ili sedmero ljudi. Na čelu je svatova ugledan muškarac, stariji od ostalih svatova i najčešće zvan stari svat. Drugi je po važnosti kum s mladenčeve strane (debeli kum, prvi kum). Uz mladenku se obvezatno nalazi d(j)ever i mlađa žena (djeveruša, posnašica, jenga). Gotovo uvijek jedan svat predvodi svatovsku povorku i zato se zove prvi, prvi(je)nac, također vojvoda, dolibaša, kapitan i dr. Često je uloga predvodnika spojena s ulogom zastavnika ili bar(i)jaktara. Poseban je svat zadužen da svatove razveseljava, pa je često i na smiješan način opremljen (čauš, čajo). Posebnost svadbene odjeće mladenaca, osobito mladenke, tumači se namjerom da štiti i odbija zle utjecaje (s pomoću šarenila, crvene boje, prekrivanjem mladenke kabanicom, zakrivanjem lica). Mladenkin vijenac ili kruna sadrže također simbolične i magijske poruke i značenja. Svadba počinje na dan koji se u određenoj sredini drži sretnim (najčešće je to srijeda, a nikada utorak i petak), okupljanjem svatova kod mladenca i njihovim polaskom po mladenku. U primorskom se području svadbena povorka kreće pješice, u nizinskim je krajevima poželjno da se vozi na kolima, a u gorskima da svatovi jašu na konjima. Povorka se zaustavlja pred zatvorenim vratima mladenkina doma, razvija se šaljiva prepirka i pogađanje između predvodnika obiju strana, dok predvodnik ukućana ne naredi da se mladenka izvede. Nerijetko tada izlazi lažna mlada, odnosno svatovima nude smiješno prerušene starije žene. Pravu mladenku izvodi brat ili drugi rođak i traži da mu pridošli za to plate (otkup mladenke). Ponegdje mladenku u trenutku preuzimanja okreću, simbolično udare, zaogrnu muškom kabanicom, a određene osobe izgovaraju tradicijske formule primopredaje. Slijedi gozba praćena svadbenim govorima, zdravicama, pjevanjem, svirkom i plesom te izvođenjem šaljivih prizora namijenjenih zabavi, ali i prikupljanju novca za kuharice i svirače; slično se ponavlja i kada se svatovi s mladenkom vrate u mladenčev dom. Darivanje je na svadbi uobičajeno i u mladenke i u mladenca, često uz pratnju osobitih govora i ceremonijala. Prije odlaska mladenka se oprašta od roditelja i prima njihov blagoslov. Svatovi zatim odlaze na vjenčanje (ako nije obavljeno prije ili slijedi nakon svadbe), a nakon njega u mladenčev dom. Odlazak svatova iz djevojčina doma u mnogim je krajevima popraćen osobito lijepim pjesmama. 

U nekim krajevima, posebice dinarskima, prije ulaska u mladenčevu kuću mladenka baca na krov ili preko kuće jabuku ili kolač. U običajima primanja mladenke u novi dom važnu ulogu ima svekrva, koja dočekuje mladence nekim pićem ili hranom (medom, šećerom, mlijekom, solju). Mladenka ulazi u kuću preko posebne prostirke, često nosi kruh ili kruh i vino. Kućni prag, kao sjedište predaka, prelazi na poseban način, ljubi ga ili izbjegava dotaknuti; ognjište obilazi, ljubi i dariva, potiče vatru. U kući simbolično započinje kućne poslove (npr. mete, okreće žrvanj, prede), a svatovi joj smetaju. Pri dolasku ili poslije mladenki pruže dijete (poželjno muško), koje ona stavi u krilo, poljubi i obvezatno nečim daruje. Svadba se nastavlja kod mladenca gozbom i zabavom. Skidanje mladenkina vijenca ponegdje prate osobite radnje i pjesma. Promjena oglavlja (frizure i pokrivala glave) znak je novoga, bračnoga stanja. Mladenci liježu u pratnji nekoga od svatova (npr. kum prostire postelju, sveže mladence ili ih na drugi način približi). Prvoga bračnoga jutra mlada ustaje rano, mete kuću, odlazi po vodu, dariva izvor ili zdenac te vodom polijeva svatovima ruke, a oni ju darivaju novcem. Pri završetku svadbe ili malo nakon nje slijedi posjet mladenkinih roditelja i rodbine njezinu novomu domu te posjet mladenke ili obaju mladenaca mladenkinu roditeljskomu domu. Za svadbenu su gozbu gotovo svagdje tradicijom propisani broj, vrste i redoslijed jela; posluživanje nekih jela obilježuje određeni dio svadbene procedure i može ga pratiti odgovarajuća radnja, pjesma ili govor. Gotovo je svagdje obvezatna pečenka: svinjska, ovčja ili purja. Obredno značenje ima svadbeni kruh, odn. kolač i određena vrsta kaše koja se daje mladencima. Trajanje svadbe različito je, a u povoljnim je prilikama najčešće trajala tri dana. S vremenom su se svadbeni običaji znatno promijenili, ali i suvremenu svadbu obilježava sklonost ceremonijalnomu ponašanju, a gdjekada i obnova starih običaja.

 

Smrt i pokop

I u pitanjima smrti seljački je svjetonazor lavirao između kršćanskih i pretkršć. predodžbâ. Odnos prema smrti iskazivala je već za života pripremljena odjeća i oprema za ukop (svijeća, osobiti prekrivač za umrloga, ukrasni ručnici koje se u sprovodu nosilo na križevima i crkv. barjacima).

Glasanje ili pojava određenih životinja tumačili su se kao predznaci smrti, a smrt je mogao najaviti i san.

Tijekom godine o smrti se gatalo u određene dane, npr. na Božić, Svijećnicu, Ivanje. U slučaju dugotrajnoga bolovanja, osim pomoći svećenika, utjecalo se i drugim sredstvima u želji za ozdravljenjem (zavjeti) ili olakšavanjem agonije (npr. stavljanje određenih predmeta pod postelju ili uzglavlje umirućega).

Kada je smrt bila sasvim blizu, palila se svijeća, a kada je smrt nastupila, otvarao se prozor (da duša izađe), zrcalo se zastiralo tkaninom ili ga se okretalo naopako, zaustavljao se sat, gasila se vatra na ognjištu, puštala stoka iz staje (negdje u trenutku kretanja sprovoda). Pokojnika izložena na odru obilazili su rođaci i suseljani, molili uz njega i čuvali ga do kasne noći, pa i do sprovoda.

Ponegdje su žene plele vijence za pokop. U kući se nije kuhalo, a ukućanima su hranu donosile rođakinje i susjede. Umrloga su u sprovodu nosili na nosilima ili vozili na kolima. S njim su ukapali i poneki njemu drag predmet (osobito s djetetom), ali su potvrđeni i drukčiji primjeri popudbine (novac, svijeća), značenje kojih je u vezi s drevnim predodžbama o putu na drugi svijet. U mnogim krajevima, čim je nastupila smrt, okupljena ženska rodbina počela je glasno naricati za pokojnikom. Sprovod mladića ili djevojke barem u nečem trebao je podsjećati na svadbu (svadbene kitice, mladenkin vijenac, bijela boja odjeće, lijesa i cvijeća).

Nakon ukopa bilo je obvezno pranje ruku te obrok za one koji su nosili umrloga, križeve ili barjake, pripremili raku i drugo. (→ obredno umivanje; karmine ili podušja).

Karmine (prema lat. carmen: pjevanje; pjesma) ili podušja, obredna gozba za pokojnika koja se održava u kući umrloga, obično nakon pogreba; poznate su u mnogih europskih naroda. U Hrvatskoj prevladava naziv karmine, ali su se koristili i nazivi daća, sedmina (običaj se održavao sedam dana nakon ukopa, a ponegdje se naziv zadržao i nakon promjene vremena njegova održavanja), oba zabilježena u Dalmaciji i dalmatinskom zaleđu i dr.

U većini su hrvatskih krajeva karmine imale značenje i oblik strukturirane tradicije, utemeljene na starim predodžbama i vjerovanju o pokojnikovoj prisutnosti na gozbi te prilici svečanog oproštaja od njega. Smatralo se da će pokojnik te noći posljednji put posjetiti svoj dom, blagovati i blagosloviti ukućane pa se često za njega na stolu ostavljala hrana i piće.

Na karminama se posluživao točno određen, neparan (3, 7, 9) broj jela i točno određene vrste jela, izmjenjivali su se blagovanje, molitve i napitnice, a postojao je i voditelj obreda (obično čovjek koji je pri pogrebu nosio raspelo).

Karmine su smatrane posljednjom obvezom živih prema mrtvima kada se gubila fizička veza umrloga i njegovih potomaka.

 

nastavak slijedi na NARODNI OBIČAJI - 2 dio :

https://www.nevencarin.com/blog-detaljno/narodni-obicaji-2-dio