Psihoterapija se bazira na idealističkoj pretpostavci da će se osoba, kad dobije istinu o sebi, odlučiti promijeniti. No, to se obično ne događa. Proučavanja pokazuju da se trećini ljudi podvrgnutih psihijatrijskoj skrbi stanje poboljša, dok druge dvije trećine ili odbijaju da promjene svoje stavove prema životu ili se jednostavno osjećaju nesposobnima da bi napravili potrebne promjene.
Svi smo iskusili kako je krajnje teško promijeniti svoj vlastiti život.
Ako se borite s depresijom, sa psihozom, s razorenim brakom, gubitkom voljene osobe iznimnim ekstremnim strahom i tjeskobom, možda će vas taj silan zadatak da se promijenite naprosto paralizirati.
Čak i kad savjetnik uspješno razotkriva zatomljeni ili potisnuti glavni uzrok problema, pacijentu nedostaje energije za reakciju.
Često je donošenje potisnute informacije na svjetlo svijesti toliko traumatično, da pacijenta vraća u prijašnje bolesno stanje. U samom srcu svih naših poremećaja nalaze se pitanja kao što je osjećaj vlastite vrijednosti, slabosti vlastite volje i narušena slika o sebi.
U svakom sam klijentu otkrila jednu iskrivljenu sliku koja je neprestano osuđivala i kritizirala pravo biće te osobe. Ovaj grubi unutarnji sudac godinama jača i teško ga je ušutkati. On iskrivljuje naše osjećaje, a tako i naše mišljenje, i prepušta nas na milost i nemilost tjeskobi i strahu. Zbog naše ranjenosti emocionalna iskrenost postaje nemoguća i vodi u iskrivljenja našeg shvaćanja i izražavanja vlastitih emocija. Mi naučimo bolesne načine reagiranja na poremećaje u našim obiteljima i okruženju.
Odricanje, negiranje nam postaje načinom života jer je naša bol tako snažna. U samom srcu našeg unutarnjeg bića stanuje sram... sram koji nam govori da nismo dobri... da smo greška.
U konačnici izgubimo dodir sa svojim stvarnim potrebama i osjećajima. Svrha našeg postojanja postaje nejasna, okružena misterijom i bolom. Mehanizmi za svladavanje tih problema otkazuju: " ja ne mogu vladati svojim životom, bespomoćna sam da vladam svojom vlastitom sudbinom".
Došavši do ovog bolnog otkrića, da većini svojih pacijenata ne može pomoći ( a može ), doživjela je dramatičan duhovni proboj:
Tišinu u mojoj ordinaciji narušavali su jedino dugi, duboki uzdasi moje nove pacijentice, Ivane. Primljena je u bolnički psihijatrijski odjel, nakon što su je kao hitan slučaj primili u Sobu za hitne slučajeve, poslije ozbiljnog pokušaja samoubojstva.
Mjesecima je stavljala na stranu tablete za spavanje, a zatim jasno i sračunato napisala oproštajno pismo majci ( koja joj nikada nije mogla pokazati toliko potrebnu ljubav ) , odvezla se do mora, popila veliku količinu tableta i alkohola... a zatim čekala. Za nekoliko su je sati otkrili i hitno prebacili u odjel radi liječenja.
Sa samo dvadeset i sedam godina izgledala je kao mnogo starija žena koju je život slomio i zdrobio. Moje ohrabrivanje i ljudska briga nisu je uspjeli povratiti iz jame u koju je tonula. Njezina je beznadnost ispunila svaki kutak sobe, a polako se počela ulijevati i u moj duh Dok sam sa njom razgovarala, Ivana je otkrivala brojne strašne događaje iz svoje razorene prošlosti. Otac ju je silovao, majka je nije uspijela zaštititi, pretrpjela je mnoge veze u kojima su je iskorištavali, da bi na kraju sve pukle, a onda zadnja tragedija, sinčić joj je umro.
Te večeri u sigurnosti svoga doma, daleko iza zaključanih vrata psihijatarskog odjela, molila sam se Bogu kojeg sam ljubila, ali kojeg nisam dobro poznavala. Nakon što sam godinama promatrala upropaštene živote, shvatila sam da bi trebalo pravo čudo da se nešto promijeni. Nešto je trebalo učiniti u vezi Ivane. Gospodine, što mogu učiniti ?, neprekidno sam ponavljala, nadajući se, protiv svake nade, da ću makar jednom u životu čuti odgovor.
Nakon što sam provela, kako mi se činilo, sate u iščekivanju , u moju je sobu ušla topla prisutnost puna ljubavi, i osjetila sam Božju ljubav i duboku brigu za Ivanu i sve druge za koje sam molila.
Tada je došao Božji pouzdan odgovor pun ljubavi: Donesi ih meni... moli za njihovo ozdravljenje...ja ću ih obnoviti.
Odjednom je sve postalo jasno i s uma mi je uklonjen veo. Nisam to ja morala raditi, Bog je to želio učiniti.
Vrativši se u bolnicu sljedećeg jutra, htjela sam vidjeti Ivanu prije liječničkog konzilija. Značajno se promijenila ! Depresija je znatno oslabila, pa je htjela razgovarati. Rekla je da se osjeća drugačije i ispričala nešto što je doživjela prošlu noć. Opisala je da se probudila oko 11h u noći upravo u vrijeme kada sam ja molila. Postala je svjesna nekog svjetla u sobi iako su sva svjetla bila ugašena. Svjetlo ( a prepoznala je da dolazi od Isusa ) ju je obavilo i pružalo joj toplinu i ozdravljujuću ljubav po cijelom tijelu i duhu. Po prvi put u životu osjetila se zaštićenom i ljubljenom. Ova je prisutnost ostala s njom cijelu noć.
Tijekom prvog tjedna nakon što sam se počela moliti za nekoliko drugih pacijenata i oni su pokazali tako značajno poboljšanje, da sam njihovu promjenu mogla pripisati jedino Božjoj sili.
Kakvo je to za mene psihologa bilo uzbudljivo otkriće koje mi je promijenilo sav život. Samo liječenje nije bilo dovoljno, trebalo je uključiti molitvu za ozdravljenje.
Umijeća medicine, psihološkog savjetovanja i psihijatrije obični su, naravni načini na koje Bog radi da bi nas ozdravio ali mi se nalazimo na rubu istinski novog razdoblja u kojem otkrivamo kako Bog , samo ako mu damo priliku, duboko želi ozdravljati našu slomljenost.
iz knjige Ozdravljenje, Francis MacNutt
Prijavom na našu mailing listu uvijek ćete biti u toku sa našim novostima.
Poklonite zdravlje svojim najbližim, najdražima, prijateljima ili poslovnim partnerima.
