Blog

NARODNI OBIČAJI - 2 dio

Godišnji običaji

Prikazi godišnjih običaja većinom počinju od najznačajnijih jesenskih blagdana, Svih svetih i Dušnoga dana, posvećenih pokojnicima, posjetima i uređenju grobova.

U tradicijskom je smislu dan Svih svetih važniji kao posljednji pastirski blagdan u godini, što su ga pastiri slavili na polju, uz darovanu hranu i piće.

U povodu shvaćanja da mošt sazrijeva na Martinje, odnosno dan svetoga Martina, u malogradskim su se, a poslije i u seoskim sredinama sjeverne Hrvatske, na taj dan održavale šaljive ceremonije »krštenja mošta«. Blagdanski značaj iskazivao se i obilnijim gošćenjem, osobito pečenom guskom.

Predbožićno razdoblje počinje danima sv. Barbare i sv. Lucije, uz koje je vezano gatanje, proricanje, pa i darivanje. Razdoblje od kraja studenoga do polovice siječnja obuhvaća niz blagdana i uz njih vezanih običaja i vjerovanja koji čine cjelinu s Božićem kao središnjim vjerskim i tradicijskim blagdanom. Taj sklop običaja primjer je prepletanja raznorodnih tradicija, od elemenata stare slavenske religije i mitologije, preko onih iz antike, do kršćanstva, odnosno katoličanstva. Kristijanizacija nije dokinula nekršćanske sadržaje u božićnim običajima, usredotočene na zimski solsticij i na početak nove godine. U Hrvata su isti ili slični običaji negdje vezani uz Badnjak i Božić, a drugdje uz Novu godinu ili se iste pojedinosti ponavljaju na oba blagdana, što je posljedica mijenjanja kalendara, odnosno pomicanja datuma početka godine.

Karakteristično je božićno kićenje doma zelenilom, svježim grančicama crnogorice, bršljana, božikovine i dr. bilja. Kićenje cijeloga stabla jele ili smreke, božićnoga drvca, u hrvatskim se krajevima javlja tek u novije doba (XIX. st.), i to prvo u gradskim sredinama.

Božićni su običaji unošenje slame i priprema božićnoga stola, priprema osobitoga kruha (→ obredno pecivo), paljenje panja badnjaka, izricanje čestitki i obrednih formula za dobrobit kućanstva i ukućana te posjet božićnoga čestitara (polaznik).

Obredno pecivo, pogače, kruhovi (hljebovi) i kolači koji se do današnjih dana peku uz određene blagdane, osobito uskrsne i božićne. Izrađuju se u posebnim oblicima, a katkad i posvećuju. Dio su tradicijskoga naslijeđa u kojem se ostatci pretkršćanskih narodnih vjerovanja i predodžbi o svijetu i životu isprepleću s kršćanskom tradicijom. Uskrsna se peciva u Hrvatskoj regionalno razlikuju, a značajnija su ona pletena s umetnutim jajetom (→ uskrs).

Uz Sv. Luciju (13. XII) u sjeverozapadnim su se hrvatskim krajevima pekla posebna kukuruzna peciva bez masti i soli, od kojih je svatko morao jesti, jer se vjerovalo da to preventivno zaštićuje ukućane i stoku od bjesnoće.

Na Sv. Tomu (21. XII) odvijao se niz izravnih priprema za božićne blagdane, pa tako i pečenje posebnih peciva, hljebova, osobito kod Hrvata u Bosni, gdje se taj dan nazivao mlivosija, kruvar, kruvokriž. Božićna su se peciva razlikovala po obliku, funkcijama i nazivima. Bila su najčešće kružna oblika, a na površini su imala od tijesta oblikovane ili utisnute različite likove. Posebno ukrašeno glavno božićno pecivo (jedno ili više njih), najveće i najkićenije, imalo je istaknuto mjesto na stolu, a na njem je često bila i božićna svijeća. Neki su od tradicionalnih naziva toga peciva: božićnjak, badnjak, badnjača, koladek, križnica, krsnica, ljetnica, litnjak, kićenjak, šareni kolač, bogatica, žitnica, itd.

S glavnim su se božićnim pecivom na Badnjak ili na Božić izvodili određeni običaji, npr. po odlomljenim komadima gatalo se o napretku obitelji, vremenskim prilikama i sličnom u idućoj godini. Postojali su propisi o tome kako se pecivo moralo lomiti (ili rezati), dijeliti i sl. Mrvice obrednoga peciva nisu se bacale, davale su se stoci, prosipale po njivama, služile u ljekovite svrhe.

Dio mnogobrojnih i raznolikih božićnih običaja u Hrvata vezan je uz kult predaka: stavljanje svijeće na stol na Badnju večer, posna jela (grah, riba, kaša, orasi i med – ponešto se ostavlja na stolu nakon obroka), prostiranje slame, pa i paljenje panja badnjaka. Darivanje je odavno vezano uz božićno i novogodišnje vrijeme: kao starije, darivanje obrednih čestitara, i novije, darivanje djece, posebice za dan sv. Nikole i sv. Lucije. O Božiću su se međusobno darivali djevojke i mladići, kao znak sklonosti pa i ženidbenih namjera (jabuka). U više je krajeva zabilježeno i darivanje vode (zdenca).

Nakon Božića skupine čestitara obilazile su kuće, pjevajući osobite pjesme i za uzvrat dobivajući darove (→ koleda; koledari; betlehemari). Na jadranskome je području poznat još jedan osobit običaj u razdoblju između Božića i Sveta tri kralja, a to je biranje »kralja« ili »kneza«.

Između Sveta tri kralja i početka korizme (→ pepelnica) padaju poklade ili karneval. Značenje prijelaza iz zime u proljeće za agrarnu godinu i zamisao da čovjek može utjecati na prirodu za svoju dobrobit polazišta su tumačenja drevnoga smisla pokladnih običaja; odlučujuća je bila uloga zaštitne (apotropejske) magije i magije za plodnost koja se nazire iza mnoštva regionalno i lokalno različitih pokladnih postupaka i likova (→ buše ili bušari; čarojice; oboravanje). Drugi tip u nas poznatoga karnevala vezan je uz grad. sredine i okrenut društv. kritici.

Proljetni su običaji vezani uz istaknute kršćanske blagdane: Cvjetnicu, Uskrs, Spasovo, Jurjevo, Filip i Jakov (→ filipovčice), Duhove. Većini su zajednički ophodi, odnosno povorke mladih koji obilaze selo, pjevaju osobite pjesme i skupljaju darove, a nekima i paljenje krjesova (→ obredna vatra).

Paljenje krjesova uobičajeno je i na Ivanje, folklorno najbogatiji ljetni blagdan. Tijekom godine pojedini se sveci svečanije slave u mjestima kojima su zaštitnici; i pojedine obitelji mogu imati sveca zaštitnika kojega proslavljaju kao krsno ime ili krsnu slavu (većinom u pravoslavaca).

 

Radni ili gospodarski običaji

U radne ili gospodarske običaje ubrajaju se različiti postupci, većinom magijske naravi, usmjereni na osiguranje uroda i napredak stoke, osobito kod pripreme sjemena, oranja, sjetve i sadnje.

Primjerice, u prvu se brazdu zaoravalo jaje kao simbol plodnosti i začetka života s namjerom da se njegova vitalna snaga prenese na usjeve; stoka se gonila preko vatre ili njezinih ostataka zbog vjerovanja u mogućnost prijenosa očisne i zaštitne moći vatre na životinje.

Na magiji se zasnivaju i različiti postupci pri početku i dovršetku značajnih poslova.

Primjerice, pri gradnji kuće temelji se prskaju krvlju žrtvovane životinje ili se u njih ugradi novac, krovište se zakiti drvcetom, ukrasima i ručnicima, a dovršetak gradnje proslavlja gozbom za graditelje i ukućane (→ likovo).
 

Likovo (vjerojatno od starovisokonjem. litkouf).

1. U seoskim sredinama, običaj da nakon sklopljenog ugovora ili prodaje kupac i prodavatelj zajednički ispiju piće, a na kupčev račun; najčešće na sajmovima. U običajnome pravu likovo je znak zaključenja ugovora (→ aldomaš).

2. Gozba nakon dobro obavljena zajedničkog posla (žetve, berbe, gradnje kuće i sl.) za težake, pomoćnike i majstore, a na račun kućedomaćina.
 

Osobito su bili svečani, lokalno različiti dovršetci žetve (→ dužijanca). Za osiguranje ljetine od suše služili su običaji za izazivanje kiše (prporuše, → dodole).

Dodole, prigodni ruralni običaj magijskoga značenja: izabrana, posebno opremljena skupina obilazi selo izvodeći propisane obrede, popraćene odgovarajućom pjesmom, kako bi u sušnome razdoblju izazvala kišu.

Sudjeluju (intaktne) djevice, od kojih je jedna sva uvijena u zelenilo. Pred svakom kućom otpjevaju, uz ritmičke pokrete, zaziv za kišu, s refrenom Oj, dodo! Oj, dodole! Osobu u zelenilu, koja pritom miruje i šuti, domaćini poškrope vodom, a ostale daruju. Na hrvatskom prostoru običaj je bio poznat u istočnoj Slavoniji. U jadranskom području i Žumberku bio je uobičajen pod nazivom prporuše i sl., a u ophodu su sudjelovali i dječaci.