Vile, prema narodnom vjerovanju, tajanstvena ženska bića izvanredne ljepote. U hrvatskim krajevima vjeruje se da su vile djeca Adama i Eve, pred Bogom zatajena i time lišena blagoslova; kao nadoknadu Bog im je podario nadnaravne moći, gospodstvo i obitavališta u gorama, rijekama, jezerima, jamama, špiljama i dr.
Visoke su i vitke, bujne zlatne kose, raspuštene ili spletene u pletenice, a umivajući se u osvit zore na nepresušnim vrelima kosu raspleću i češljaju zlatnim češljevima; odjevene su u bijele, duge haljine, a na glavi nose vijenac spleten od bilja i cvijeća, zlatnu krunu ili zvijezdu; okrilje im je zlatni rubac ili marama i u njemu je sadržana njihova vilinska moć.
Žive slobodno, provodeći dane u igri, plesu, kupanju. Katkada grade velebne građevine, npr. kule, mostove i sl.
Povremeno rado komuniciraju s ljudima, osobito s pastirima; nude im pomoć u čuvanju stada, poučavaju ih liječenju biljem, daruju ih i štite od nevolja.
Pomažu siromašnima, zalutalu putniku pokazuju put, vojniku osnaže desnicu, umiruju uplakano dijete u kolijevci.
Ipak, potencijalno su opasne. Čovjek im se može zamjeriti ako odbije njihovo prijateljstvo ili ako otkrije pomno čuvanu tajnu o nekom njihovu nedostatku, npr. da umjesto ljudskih stopala imaju životinjska kopita, da im kosa zaudara i sl., ili ako pokažu namjeru da ukradu okrilje s vilinskim moćima. Tada pokazuju osvetoljubivu stranu svoje ćudi, remete posao, narušuju zdravlje.
Vjeruje se da vile imaju djecu s ljudima, ponekad svojom voljom, ponekad protiv, najčešće ako im je čovjek uspio ukrasti okrilje s moćima. Tada čeznutljivo čekaju dan kada će ga vratiti i pobjeći, pri čem odvode i djecu. Budući da su ljudi postali sve lošiji, vila je nestalo, a moguće je da su se povukle u more, gdje žive kao sirene.