Blog

USKRS

Uskrs (Vazam, Vuzem, lat. Dominica in Resurrectione Domini: Nedjelja uskrsnuća Gospodinova), najstariji i najveći kršćanski blagdan, spomen Kristova uskrsnuća – temelja kršćanske vjere.

U ranokršćansko doba slavio se svake nedjelje. Od sredine II. st. počelo se Kristovo uskrsnuće slaviti jedanput godišnje, ali je datum slavljenja bio predmetom teških razmirica. Tradicija maloazijskih crkava II. st. bila je za 14. dan mjeseca nisana, dan židovske Pashe, odnosno prema evanđeljima – Isusove smrti (πάσχα σταυρώσιμον: pasha raspeća); rimska tradicija bila je za nedjelju nakon toga datuma (πάσχα ἀναστάσιμον: pasha uskrsnuća). Izračunavanje je bilo otežano time što se židovska lunarna godina nije podudarala s građanskom, solarnom godinom. Razmimoilaženja su razriješena na ekumenskom koncilu u Niceji 325. Određeno je da se Uskrs slavi u nedjelju nakon prvoga punog mjeseca – uštapa (između 21. III. i 25. IV), koje će točno izračunati astronomi u Aleksandriji. U srednjem vijeku nastale su mnogobrojne tablice za izračunavanje uskrsnoga datuma, pri čem se koristio tzv. zlatni broj, epakte i nedjeljno slovo.

Već su najranije kršćanske zajednice, po uzoru na pashalno bogoslužje, provodile uskrsnu noć u bdjenju, čitanju biblijskih tekstova i molitvama u očekivanju ponovnoga dolaska Gospodnjega (→ parusija). Od III. st. zaživjela je praksa krštenja katekumena u uskrsnoj noći, od IV. st Uskrs se slavi tri dana – počinje s večerom Gospodnjom na Veliki četvrtak, preko Velikoga petka i Velike subote, a završava uskrsnim vesperama; vrhunac slavlja čini bdjenje noć uoči Uskrsa.

Priprema za Uskrs je 40-dnevni post što počinje na Pepelnicu, kao vremenom sjećanja na krsna obećanja (kod odraslih katekumena priprava za krštenje) i pokore. Uskrsna je nedjelja jednako tako početak uskrsnoga ciklusa (Pentekoste), koji se zaključuje svetkovinom Duhova; prvih osam uskrsnih dana čini uskrsnu oktavu. Od Četvrtoga lateranskoga koncila (1215) uvedena je obveza da se vjernici najmanje jednom u godini moraju ispovjediti i o Uskrsu pričestiti. Tijekom srednjega vijeka nastavljena je tradicija slavljenja uskrsnoga bdjenja; od XIV. st. ono je bilo pomicano sve do jutarnjih sati na Veliku subotu, od 1951. opet se moglo, a od 1956. moralo držati od Velike subote na nedjelju Uskrsa.

U zapadnoj liturgiji uskrsno bdjenje obuhvaća blagoslov ognja, paljenje svijeće na »ognju bdjenja« i ophod kroz crkvu, nastavlja se podužim bogoslužjem riječi (pet starozavjetnih i dva novozavjetna čitanja), potom obnovom krsnih obećanja i naposljetku euharistijom. – U evangeličkim crkvama glavno se slavlje održava na uskrsnu nedjelju; u novije doba sve više zajednica prakticira uskršnje bdjenje. – U istočnoj liturgiji Uskrs se slavi vesperama (15 starozavjetnih čitanja) i nedjeljnom jutarnjom službom Božjom koja uključuju procesiju sa svijećama.

U početku, tu najvažniju kršćansku temu nisu ni bizantska ni zapadna ikonografija prikazivale samim trenutkom Kristova ustajanja od mrtvih, već su ideju uskrsnuća predočivale na druge načine: bizantska obično motivom Silaska u Limb, zapadna motivom Svete žene na praznom grobu. Tek u XII. st. u kontinentalnoj Europi, a od XIV. st. i u Italiji, javlja se ikonografski motiv Kristova ustajanja iz groba; posebno je čest u doba renesanse (Rafael, Tintoretto, L. della Robbia, P. Veronese, P. Perugino, V. Carpaccio, J. Sansovino, Donatello, M. Grünewald i dr.).

U hrvatskoj tradicijskoj kulturi očita je isprepletenost katoličkih crkvenih obreda s tradicijama drugoga podrijetla, posebno pretkršćanskim običajima i obredima vezanima uz proljetno buđenje prirode i slavljenje nove godine.

Kompleks uskrsnih običaja počinje → Cvjetnicom (Cvitnica, Uličnica). U crkvi blagoslovljene grančice (masline, drijenka, vrbe, rakite, palme) kod kuće su se zaticale za stropnu gredu, raspelo ili sliku sveca kao blagoslov i zaštita od groma, te su se nosile k blagu i pčelama; za nevremena koristile su se u magijskim činima.

Vjerovanje u zdravonosnu moć vode, cvijeća i zelenila dolazi do izražaja u djevojačkom običaju kićenja zdenaca u noći uoči Cvjetnice, umivanja u vodi s cvijećem radi ljepote lica i zdravlja na samu Cvjetnicu i na Veliku subotu kada zazvone zvona, te u polijevanju vodom na Uskrsni ponedjeljak.

U Velikom tjednu pripremalo se za nastupajuće blagdane: uređivala se kuća, pripremala hrana i odjeća, bojila i ukrašavala jaja, → pisanice.

Od Velikoga petka kada utihnu crkvena zvona pa do njihove ponovne uporabe na Veliku subotu mještani su se pozivali na molitvu i u crkvu čegrtaljkama (škrebetaljkama, klepetarnicama). U Velikom tjednu rašireno je bilo udaranje prutovima po crkvenim klupama (šibanje, tući barabana, tjerati korizmu), a negdje su mladići šibali djevojke ili djevojke mladiće, što se tumači kao prijenos vitalne snage mladoga granja na ljude. Uobičajeni su bili pjevanje crkvenih pučkih napjeva i procesije.

Post i nemrs završavaju svečanim blagoslovom jela u crkvi (svetenje, posvećenje) i njegovim blagovanjem u obiteljskom krugu na sam Uskrs.

U nekim krajevima uobičajen je bio crkveni blagoslov vatre i obnova kućne vatre te paljenje uskrsnih krjesova, vazmenki (→ obredna vatra).

Obredna vatra, običaj paljenja vatri (krijes, kres, kris, koleda, svitnjak i dr.) vezan uz sezonu koja prati obrat Sunca i određene blagdane u godini.Povezan je sa solarnim vjerovanjima, prema kojima se na taj način, imitacijom nebeske vatre, tj. Sunca, ono štuje i pomaže u doba solsticija; drugo je tumačenje u svezi s narodnim vjerovanjima u naravnu i nadnaravnu, zaštitnu (apotropejsku, od zlih sila i bolesti), ljekovitu (kurativnu) i očisnu (lustrativnu) snagu svjetla i topline tih vatri, kao i garišta, te ugaraka i pepela. Zato su se ljudi nastojali približiti vatri da ih dotakne svjetlost i toplina, preskakivali su i prevodili stoku preko vatre i garišta, a ugarke i pepeo bacali su po njivama, voćnjacima i vrtovima. Paljenje krijesa bilo je praćeno vikom i bukom, katkad pucnjavom, što je također trebalo otjerati zle sile i bolesti. Bitan je bio i zabavni značaj toga običaja: plesanje kola oko krijesa, pjevanje posebnih popijevaka, svirka na tamburama, harmonici, te prije na gajdama, guslama, sviralama i sl. Sezona paljenja obrednih vatri počinjala je u proljeće te je ponajprije pratila niz uskrsnih običaja. Tu je najprije obnova kućne vatre na Veliku subotu, u najužoj vezi s crkvenim obredom blagoslova vatre: svećenik je na jutarnjoj misi blagoslivljao svijeće te zapaljenu gomilu drva pred crkvom koju su unaprijed priredili seljaci; do novijega doba bilo je upravo obvezno da svećenik vatru za potpaljivanje i blagoslov ukreše te zapali gubu, slično tradiciji u mnogih europskih narodâ, gdje se vatra morala zapaliti trenjem drva i zvala se živa ili sveta vatra. Ondje gdje nije bilo gomile drva ispred crkve, svećenik bi ukresao vatru ili na neki drugi način dao zapaliti gubu u crkvi. Po jedna mlađa osoba iz svake kuće zapalila bi svoj komad gube na onoj blagoslovljenoj i odnosila ju kući, gdje bi domaćica ili sasvim ugasila vatru pa ju opet palila s blagoslovljenim zapaljenim komadom ili samo onaj blagoslovljeni komad bacila u već postojeću vatru te ju time posvetila i obnovila. Riječ je o prepletanju narodne tradicije s crkvenim ritualom blagoslova vatre i svjetla (ignis paschalis), koji je u Europi nastao vjerojatno u VIII. 

Nadalje, na Veliku subotu ili na sam Uskrs rano prije zore u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i u gradišćanskih Hrvata palio se uskrsni krijes (vuzmenka, vuzmica, vuzemlica, vuzelnica, kris, vazmenka); običaj je poznat u Slovenaca, Nijemaca, općenito alpskih naroda.

Po sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Posavini, mjestimice i po Dalmaciji, Lici i Gorskome kotaru bio je raširen običaj paljenja krijesa na Jurjevo. U gradišćanskih Hrvata bilo je poznato paljenje krjesova na blagdan Duhova, po hrvatskim krajevima tek sporadično. Paljenje krijesa na Ivanje glavni je običaj toga blagdana, a i najznačajnija obredna vatra ljetnoga solsticija.

Krjesovi su se slagali od suhoga granja i korova, a palili su se na humcima, brdima ili raskrižjima.

Negdje je u daljoj prošlosti svaka kuća imala svoj krijes, a najčešće svako selo ili zaselak ili je pak svaka ulica u većem naselju imala svoj; mogla su biti i dva do tri krijesa jedan kraj drugoga. Sporadično su se po hrvatskim krajevima palile obredne vatre na Vidovo (15. VI), Petrovo (29. VI) i Ilinje (20. VII), a u Istri je zabilježeno uoči dana sv. Ćirila i Metoda (5. VII). U ljetnoj sezoni postojao je običaj paljenja još jedne vrste obrednih vatri: baklji ili luči, samostalno ili usporedno s krjesovima; nosili su ih dječaci po selu i utrkivali se. U zimskom razdoblju najznačajnije su obredne vatre u sklopu božićnih običaja. Uobičajilo se svečano paljenje i darivanje vatre na ognjištu: na sam Božić (tada često u vezi s panjem badnjakom, a time dalje povezano s kultom predaka), ponegdje na Sv. Stjepana (26. XII) ili na Novu godinu. Zimske obredne vatre bile su poznate po cijelome Sredozemlju, a u Dalmaciji su zvane kolede (u jadranskoj kulturnoj zoni sve se obredne vatre nazivaju kolede), što upućuje na vezu s rimskim kalendama.

U kajkavskoj Hrvatskoj poznati su bili → ophodi raspetnika (križičara), mlađih muškaraca s raspelom i bubnjem. Na Uskrsni ponedjeljak, nakon dugoga vremena odricanja od zabave i plesa (→ korizma), ponovno je započinjao društveni život. U sjevernim i jadranskim dijelovima Hrvatske poznata su uskrsna kola (kolanje).