
Nauka Huna iz davnina ukazivala je na normalan način života kao na najvažniji kriterij.
Za svako živo biće smatralo se da je u svom namjenjenom stupnju evolucije i da ima dovoljno vremena rasti prema gore.
Obiteljski život je dobar. Svaki normalan život je dobar. Nije postojala znanost asketizma i samoprijekora. Uvijek je bilo dovoljno vremena izrasti do stupnja višeg stanja svijesti.
Ovo je drastičan kontrast u usporedbi sa određenim dogmama koje su se ušuljale u Kršćanstvo i u druge mlađe religije. Mi svi ne možemo "prodati i dati siromašnima" jer bi inače imali samo siromašne prosjake. Mi svi ne možemo uzeti žutu odoru i prosjačku posudu Budizma, te ostaviti prijatelje i obitelj. Mi svi ne možemo postati pustinjaci koji žive polu izgladnjeli u pećinama u nadi da će pronaći boga. Običaj, tako čest u Indiji, gdje se čak i u četrdesetim godinama ostavljaju obitelji i prijatelji, te se odlazi u samostane kako bi se "vidio Bog" ne smatra se ispravnim u Huni.
U Huni pojedinac uči ili pomaže ili liječi, svatko po svojim mogućnostima, čak i kada je taj pojedinac jednom ili kontinuirano uspio na svoju volju dotaknuti Aumakua ili po našem BOGA.