STEĆCI

01. listopada 2019

Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija zajedno su nominirale stećke na popis svjetske kulturne baštine UNESCO-a. Bila je to kraća vijest koju je, siguran sam, zamijetio manji broj čitatelja. Možda bi tekstonski poremećaj u vijestima nastao kada bi, na primjer, umro Picasso, van Gogh ili Beethoven! Ali, ko za vraga oni su već umrli! Stoga, vijest o stećcima, za koje mnogi nemaju pojma kamo bi ih svrstali, nije ni mogla biti medijski senzacionalna. A upravo se to i dogodilo – senzacija!

Veliki je uspjeh postigla Hrvatska, kao i preostale tri zemlje, uspjevši, nakon četiri i pol godine, privesti kraju nominacijski dossier i predati ga UNESCO-u. Naime, ne znam koliko je u široj javnosti poznato, ali stećaka ima samo na prostorima Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore. Oni su fenomen nepoznat izvan granica ovih država. Stoga su jedinstveni u cijelome svijetu.

Utonuli su u zemlju, raspuknuti ili potpuno smrvljeni, obrasli trnovitom kupinom i šibljem, izloženi suncu, vjetru, kiši i snijegu, s ornamentima koji se većinom jedva vide.

O stećcima se u javnosti malo zna, primjerice nije poznato da su nastajali paralelno dok je nastajala katedrala Notre-Dame u Parizu, remek-djelo gotičkoga graditeljstva, kao što nije poznato da su nastajali dok su se na jadranskoj obali gradile stilske crkve i katedrale te djelovali briljantni umjetnici poput Buvine, majstora Radovana, Duknovića, Nikole Firentinca ili, pak, najvećega kipara i graditelja našega srednjeg vijeka, Jurja Dalmatinca. Naime, na prostoru današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, zapadne Srbije i dijela Crne Gore nastajali su, gotovo u potpunoj tišini za Zapadni svijet, razasuti i po dostupnim i po nedostupnim planinskim prostranstvima, pitomim dolinama, uz planinska jezera i obale rijeka, uz putove, porušene crkve, na prapovijesnim tumulima ili na gradinama, posve drukčiji umjetnički produkti, čudni kameni monoliti, veličina od tankih kamenih ploča do gorostasnih kamenih blokova. Zapadnoeuropskome svijetu i zapadno-europskoj umjetnosti oni su bili i bliski i poznati, kako po oblicima tako i po motivima koji su ih ukrašavali, no ujedno su zračili pradavno, primitivno, rustično.

Nastanak stećaka veže se obično za početak XIII., a trajanje do početka XVI. stoljeća. Bilo ih je na tisuće, nazivani su različitim nazivima (mramorje, mašete, mramori, biljezi, kamici, usađenik, starobosanski spomenici, bogumilski spomenici), dok se u novije vrijeme ustalio naziv stećci. Čvrsti, postojani i golemi, kao da su poručivali da je bolje kloniti ih se pa je upravo zbog toga, godinama, a i stoljećima kasnije običan narod strepio od njih i sa strahopoštovanjem se odnosio prema tim zagonetkama prošlosti, ne dirajući ih zbog vjerovanja da su to groblja koja će svakom onome tko ih oskvrne donijeti trajnu nesreću.

U tom kontekstu, u nekim zabitim planinskim krajevima Bosne naivni je puk vjerovao da su stećci nastali kada su divovi igrali kamena s ramena. Neka druga legenda, koja se prepričavala u selima oko Kupresa, kazuje da su se nekada davno svatovi smrznuli te su monoliti zapravo ti svatovi, pa se zbog toga poneka groblja sa stećcima u narodu zovu svatovsko groblje.

Prošlo je dosta vremena dok legende, mitovi i razna narodna vjerovanja o podrijetlu i značenju stećaka nisu prestala biti jedina objašnjenja i dok ih se nije počelo znanstveno istraživati i objavljivati podatke o njima. Kad sam kod podataka, po zadnjemu poznatom popisu iz 1980. u BiH je utvrđeno postojanje oko 60 tisuća stećka na oko 2.700 lokaliteta, u Hrvatskoj oko 5 tisuća na 247 lokaliteta (najviše primjeraka evidentirano je od Konavala do Paga, odnosno u zaleđu Dubrovnika, Makarske, Splita, Zadra i Šibenika, a nekolicina ih je pronađena i u Lici te Slavoniji), u Srbiji nešto manje od 3 tisuće stećaka na 121 lokalitetu, a u Crnoj Gori oko 3 tisuće na 107 lokaliteta. Je li to i približno točan broj teško je danas tvrditi ili negirati no sigurno je da je postojeći popis zastario jer je od njega prošlo sada već više od 20 godina, a u tom razdoblju dogodilo se mnogo toga.

Osim po pitanju točnog broja, još neriješeno pitanje predstavlja i njihovo kulturno podrijetlo, odnosno pripadnost. Bez obzira što su se rasvjetljavanjem tog vrlo složenog problema bavili i bave svi oni znanastvenici kojima su stećci bili ili jesu u središtu zanimanja, ipak se do danas znanstveni krugovi nisu suglasili glede jedinstvenog tumačenja njihove kulturne pripadnosti. Iako je u optjecaju bilo i jest nekoliko teorija, onima dnevno-političke prirode, koji su stećke zbog političkih i razno-raznih drugih razloga, pripisivali bilo Hrvatima, bilo Srbima ili Bošnjacima, nije se vrijedno baviti.

Znanstvena su se tumačenja kretala, i kreću se, između dvije teorije o pripadnosti – etničke i vjerske. Tek će budućnost, nadajmo se bliža, moći odgovoriti na pitanje o njihovoj pripadnosti, no budu li istraživanja i dalje spora, s nedostatnim brojem znanstvenika zainteresiranih za ovu problematiku te bude li svekolika pažnja nadležnih institucija nedovoljna – moglo bi se dogoditi da stećci nestanu prije negoli se utvrdi koja im je kulturna pripadnost. Iako, nominacija na popis svjetske baštine UNESCO-a otvara nadu njihovoj svjetlijoj budućnosti.

STEĆCI