Blog

ŽUMBERAČKI USKOCI

Moja putovanja i šetnje parkom prirode Žumberak doveli su me i do Žumberačkih uskoka. Što i tko su oni pokušat ću vam ukratko opisati. 

Žumberački uskoci bili su skupina naseljenika na Žumberak koji su doselili migracijskim valovima uglavnom s područja koje su zauzeli Osmanlije u 16. stoljeću, a tek manjim dijelom iz Senja početkom 17. stoljeća. Djelovali su ponajviše tijekom 16. stoljeća, ali se njihova aktivnost kao krajišnika može pratiti sve do ukidanja Vojne krajine (1871.).

Pojam uskoci dolazi od hrvatske riječi uskočiti, a odnosio se na starosjedioce raseljene pred osmanskom opasnošću, te prognanike i prebjege iz krajeva pod osmanskom vlašću koji su »uskočili« k posadama hrvatskih graničnih utvrda te s njima nastavili borbu protiv Osmanlija.

S obzirom na brojna turska osvajanja, još u 15. stoljeću na ovim prostorima stvara se vojna krajina, prostor uz granicu s Osmanskim carstvom, koji je bio naseljen vojnicima, krajišnicima, kojima je glavni cilj bio obraniti se od Osmanlija.

Prvi oblik takvog načina obrane može se vidjeti kad je hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin, po uzoru na turske kapetanije u Bosni stvorio Jajačku, Srebreničku i Šabačku banovinu. Nakon izbora kralja Ferdinanda I. Habsburškog za hrvatskog kralja 1527. on po uzoru na ovaj stariji oblik stvara novu vojnu krajinu koja se prostirala na područjima uz novu granicu s Osmanlijama (koja se promijenila zbog daljnjih njihovih osvajanja).

Prostor koji je postao djelom vojne krajine, a nije bio uz samu granicu jest bilo upravo žumberačko gorje, koje se nalazilo na važnoj strateškoj poziciji jer je predstavljalo prirodnu prepreku na putu za Kranjsku, te je tako bilo važno taj prostor također iskoristiti za obranu. U prošlosti je ovaj kraj bio vrlo slabo naseljen, te su tako austrijske vlasti tamo odlučile naseliti novo, uskočko stanovništvo iz brojnih krajeva pogođenih osmanlijskim napadima. Ovakav oblik naseljavanja karakterističan je za cijelu vojnu krajinu jer ona zbog čestih osmanlijskih invazija bila opustošena.
 

Dolazak Uskoka na Žumberak neposredno je povezan s Turskim napredovanjem prema zapadu i osvajanjima u Bosni. Turski osvajači došli su na šire žumberačko područje iz Bosne 120 godina (prvi upad 1408. godine – Turci pljačkaju Žumberak i okolna mjesta Metliku i Črnomelj) prije negoli će prva veća skupina organiziranih ratnika naseliti Žumberak. Zbog čestih i iznimno teških pustošenja od strane Turaka na žumberačkom području tijekom cijelog 15. stoljeća na tom je području znatno smanjen broj stanovništva. U samo šezdeset godina prije doseljenja Uskoka zabilježeno je čak šesnaest velikih prodora. U tom vremenu Žumberak je postao veoma nesigurno područje, napušten i zarastao u gustu šumu.

 

NASELJAVANJE ŽUMBERKA

Naseljavanje Žumberka bilo je podjeljeno u pet većih seobi. Jedan od ključnih osoba tijekom ovih seobi bio je i Ivan Kobasić, vlastelin iz okolice Bihaća, koji je 13. 1. 1536. godine od Nikole Semenića preuzeo vlastelinstvo Žumberka, u svrhu naseljavanja uskoka na te prostore.

Prva uskočka seoba (rujan 1530.)

U jesen 1530. godine iz Bosne u Žumberak dolazi prva skupina Uskoka koji se nazivaju Vlasima. Prije dolaska na austrijsku stranu spomenuti su Vlasi živjeli u široj okolici Glamoča -Bosna. Grupu od pedesetak obitelji predvodio je u preseljenju sin glamočkog vojvode Vladislava Stipkovića. Već tada, prije prelaska na slobodno područje, dokumenti onog vremena bilježe njihovu hrabrost i pouzdanost. Mjesto okupljanja kršćana koji su s bosanskog područja prelazili u slobodne krajeve bio je Bihać. Jedan dio ovih Uskoka naselio je Ivan Kobasić tijekom rujna iste godine (1530.) na području Pećna i Grabra u jugoistočnom dijelu Žumberka. Drugi dio naselio je oko grada Žumberka. Neki su pak ušli u sam Stari grad Žumberak (Sichelburg). Tijekom ove seobe naseljena su, u manjoj mjeri sela: Sošice i Mrzlo Polje. Turci su više puta pokušali odvratiti Uskoke od prelaska u slobodne krajeve nudeći im još veće povlastice ako ostanu pod njihovom vlašću. O takvim turskim aktivnostima svjedočio je i Nikola Jurišić – zemaljski glavar u Kranjskoj.

 

Druga uskočka seoba (lipanj 1531.)

Nakon prvog vala naseljavanja, u lipnju sljedeće godine (1531.) u Žumberak dolazi nova skupina od približno tisuću Uskoka. Ovi su Uskoci pred Bihać pristigli iz porječja rijeke Cetine u Dalmatinskoj zagori. Sa sobom su doveli oko 15.000 glava razne stoke. Kranjski su staleži predlagali 17.7. 1531. da se ovi Uskoci nasele u okolici gradova Poljana, u blizini Kupe u jugoistočnom pravcu od Kočevja, no oni su ipak naseljeni na područje Žumberka. Nakon ove seobe kralj Ferdinand I. 1535. uskočkim vojvodama Resanu Šišmanoviću i Jurju Radivojeviću udjeljuje plemstvo, poklanja im zemlju, te ih oslobađa od poreza za sljedećih 20 godina.

 

Treća uskočka seoba (listopad 1538.)

Treću uskočku seobu u proljeće 1538. pripremali su uskočki vojvode Vuk Popović i Juraj Radivojević. Oni su se i ranije pokazali kao sposobni organizatori u preseljenju stanovništva. Konačno, seoba je provedena u listopadu nakon što je prije toga 5.9. iste godine kralj u gradu Linzu izdao diplomu za Uskoke. Ovi Uskoci doselili su iz Bosne i bilo ih je tri do četiri stotine, a na hrvatsku stranu prešli su kao i prethodne grupe - kod Bihaća. Nakon ove seobe plemstvo je udjeljeno i vojvodi Ivanu Čolniću.

 

Četvrta uskočka seoba (kolovoz 1539.)

O ovoj seobi nema detaljnijih podataka. Zna se samo da je provedena u kolovozu 1539. godine, te da su ovi Uskoci u žumberačke krajeve došli također iz porječja rijeke Cetine u Dalmaciji. Nekoliko desetljeća nakon ove seobe, 1.3.1551. napravljen je i prvi popis žumberačkih uskoka, koji su tada bili pod kapetanom Ivanom Lenkovićem. Na popisu je navedeno 315 uskoka sposobnih za ratovanje, a među njima i vojvode Daja i Radosav Vuković, Pavao Klisurić, Stjepan i Dragiša Vrinčić, Radman Vučetić, Novak Nikolić, Šime Vrajković, Nikola Ivanović, Radonja Bastašić, Šobat Popović i Vraneš Badovinac. U drugom popisu načinjenom 7.7.1556. spominju se Dragić Valiverović i Ravko Ratković. Plemstvo dobivaju Vraneša Badovinac, Radonja Bastašić i Radić Vignjević (23.11.1567.), te Juraj Batalović, Ivan Heraković, Vujica Marinković, Vukac Višošević i Radman Vučetić (5.8.1569.)

 

Peta uskočka seoba (1617. – 1620.)

Ova uskočka seoba razlikuje se značajno od prethodne četiri jer nije unaprijed bila planirana, već se odvila kao posljedica Uskočkoga rata (1615. – 1617/18.), koji se vodio između Habsburške monarhije i Mletačke Republike, a započet je pretežito radi mletačkog nezadovoljstva zbog gusarske djelatnosti Senjskih uskoka. Nakon mira u Parizu sklopljenog 6.9. 1617., a potvrđenog 26.9. iste godine u Madridu, Austrija se obavezala da će protjerati uskoke iz Senja. Uskoci su tako protjerani na područje Brinja, Otočca, Istre i manji dio njih na prostor Žumberka. Raseljavanje senjskih uskoka trajalo je od kraja 1617. pa do sve do 1620. godine, zbog toga što bi se brojni protjerani uskoci vraćali u Senj nakon što bi bili protjerani. Tome svjedoči i nalog Ferdinanda II. iz 5. 5. 1620. upućen hrvatskom generalu Gotfridu Stadelu "da u smislu sklopljenoga ugovora sa Mlečani iztjerane Uskoke odmah odpremi iz Senja". Ova seoba je tako naišla na veliki otpor senjskih uskoka, te je popraćena brojnim negodovanjima uskoka, koji su nastavili protestirati i u samom Žumberku, gdje su ubili Jurja Viva, "lajtanta žumberačkog" poslanog od austrijskih vlasti u Žumberak. Velika je vjerojatnost da je ovaj otpor jedan od razloga zašto je jako malom broju senjskih uskoka podijeljeno plemstvo.

 

 

VOJNA DJELATNOST ŽUMBERAČKIH USKOKA

Obrana Zagreba

Nakon što je godine 1545. zbog poraza hrvatskih četa kod Zlatara i Konjščine pod banom Nikolom Zrinskim i varaždinskim generalom Jurjem Wildensteinom, Zagrebu zaprijetila velika opasnost od napada turskog vojskovođe Ulan bega iz Požeškog sandžaka, glavni grad je na molbu od gradskog suca Josipa Bogdana dobio četu žumberačkh uskoka. Kao profesionalni vojnici žumberački uskoci branili su zidine tadašnjeg Griča i Kaptola od prodora turskog osvajača.
 

Bitka kod sv. Helene

Bitka kod Svete Helene, dogodila se 19. kolovoza 1557. godine. Tih dana hrvatski je ban bio bolestan, što su Osmanlije odlučile iskoristiti, te je tako Ferhad beg skupio vojsku od 4000 ljudi i krenuo dolinom rijeke Lonje prema Zagorju. Kod Svete Helene blizu Rakovca dočekao ga je žumberački uskočki kapetan Ivan Lenković, kome su se pridružili Ivan Alapić i Ladislav Kerečenj. Hrvatska vojska u toj bitci brojala je svega oko 1000 konjanika i pješaka koji su iznenadnim jurišom razbili neprijateljsku vojsku. Ferhad beg izgubio je sav do tada opljačkan plijen i polovicu svoje vojske te bijegom jedva spasio živu glavu.

 

Bitka kod sv. Jane

Usmena predaja žumberačkih uskoka sačuvala je uspomenu na bitku kod Svete Jane koja se odvila 1592. Te godine je Hasan Paša Predojević haračio sa svojim turskim vojnicima po jaskanskom i okićkom kraju. Pljačke i palež sela te odvođenje naroda u roblje izazvalo je strah kod lokalnog stanovništva. Zbog najgorih pustošenja Žumberački Uskoci odlučili su udariti po neprijatelju kako bi zaštitili stanovništvo toga područja, te je osmišljen plan.

Pokraj starog grada Turnja kod Svete Jane Uskoci su uz pomoć lokalnog stanovništva od kamenja i pruća izgradili veliku branu za potok Volavčica te su na taj način stvorili umjetno jezero. Kako se grad Turanj nalazi u klancu okružen brdima, Uskoci su okolne šume postavili svoje postrojbe, te se pritajili. U isto vrijeme Uskoci su poslali svoje izviđače kao mamac Turcima. Cilj je bio namamiti tursku vojsku u zamku kod Turnja gdje se nalazila većina uskočke vojske i narod iz okolnih svetojanskih sela. Izviđači su uspješno obavili svoj posao i Turci su, ništa ne sluteći, krenuli u potjeru za malom skupinom Uskoka prema Svetoj Jani. Kada se turska vojska predvođena akindžijama približila Turnju Uskoci su presjekli užad koje su držale brane i ogromni val vode potoka Volavčice potopio je Turke. Tada su na ostatak turske vojske krenuli Uskoci iz šume te ih u potpunosti porazili. Tom prilikom zarobljen je akinđijski zapovjednik Musafa, kojeg su Uskoci odveli prema Žumberku i kod sela Višoševići okovali u jednu drvenu kladu pa tako se i danas taj dio zove “Mustafina klada”. Okovani turski zapovjednik poslužio je kao primjer kako završavaju oni koji napadaju jaskansko i žumberačko područje.

 

USKOČKE OBITELJI ŽUMBERKA

Možemo pretpostaviti da je velika većina obitelji grkokatoličke vjeroispovijesti s područja Žumberka uskočkog podrijetla, te su te obitelji najvjerojatnije doselile kroz prve četiri seobe uskoka u Žumberak. Uskočke obitelji na Žumberku koje su rimokatoličke vjeroispovijesti većinom su doselile na prostore Žumberka tijekom zadnje seobe (1617. – 1620.), te ih je moguće odrediti samo onomastičkom analizom prezimena ili s obzirom na obiteljske usmene predaje. Neka od uskočkih prezimena s područja Žumberka su:

Badovinac, Balaban, Baron, Bastašić, Belanić, Bukvić, Beg, Bekavac, Bezjak, Bogdašić, Bogović, Bukovac, Cvitković, Čorak, Dančulović, Delišimunović (Radojčić), Domitrović, Draganić, Drmić, Dučić, Đurašević, Đurman, Ferenčić, Glavnik, Goleš, Grgetić, Grubač, Herak/Heraković, Hodnik, Hranilović, Ivančić, Janković, Kojčin, Kokot, Kordić, Koren, Kovačić, Krivoglavac, Lalatović, Maletić, Maršić, Martić, Oliverović, Petretić, Petković, Penić, Pilatovac, Predojević, Prelućan/Prelućanin, Pribanjac, Radelja, Relić, Rađenović, Rajaković, Radovanović, Romanović, Selak, Sjeverović, Skok, Smičiklas, Stanišić, Stijić, Strujić, Šimrak, Šinković, Šišmanović, Šobatović, Taraš, Tomas, Tudor, Vignjević, Vranješ, Vrs, Vlahović, Vlašić, Vuknić, Vuksan/Vuksanović, Zadro, Zoretić, Žamarija, Župan i dr.

 

 

ŽUMBERAČKI USKOČKI MUZEJ

Žumberački uskočki muzej otvoren je 2006. g. u nekadašnjoj gospodarskoj zgradi župnoga dvora u Stojdragi, u sklopu grkokatoličkoga župnog ureda sv. Jurja. U autentičnom prostoru smješten je bogat fundus etnografskih predmeta koji svjedoče o baštini, identitetu i povijesti žumberačkih uskoka, od doseljenja na žumberačko područje prije gotovo 500 godina do danas.

Izloženi su etnografski predmeti iz svakodnevnog života, grupirani u cjeline kuhinje, ognjišta i spavaćeg prostora, te brojni alati i predmeti seoskoga žumberačkog kućanstva i gospodarstva, kao i kulturno-povijesni dokumenti, fotografije, grbovi žumberačkih uskočkih obitelji, pokućstvo i posuđe.

 

Predmeti su grupirani u cjeline: kuhinja, ognjišta i spavaći prostor s drvenim krevetom i kolijevkom na kojima su prostirke protkane tradicionalnim žumberačkim vezom, a tu su i brojni alati i predmeti seoskoga žumberačkog kućanstva i gospodarstva, kao i kulturno-povijesni dokumenti, fotografije, pokućstvo i posuđe.

Vidjeti se može i tzv. žumberačka napa, a radi se o strehi isprepletenoj prućem i povezanoj glinom, koja uistinu podsjeća na današnje kuhinjske nape, a služila je da krovište kuće zaštiti od iskri s ognjišta, koje se ložilo u kuhinji.

Izložena je i žumberačka narodna nošnja, ali i plemićki grbovi tridesetak žumberačkih obitelji, poput Hranilovića, Badovinaca, Delivuka, Gvozdanovića, Šimraka...

Ulaz se ne naplaćuje, no ostaviti se može koja kuna kako bi se potpomoglo djelovanje muzeja.

Oni koji ga žele posjetiti mogu se javiti vlč. Mili Vranešiću na telefon 01-3387-600 ili 091-5042-062.

 

ETNOGRAFSKA ZBIRKA - MUZEJ

Samostan sestara Bazilijanki - u naselju Sošice u samostanu sestara Bazilijanki, osnovanom 1939., nalazi se bogata etnografska zbirka s mnoštvom vrijednih predmeta koji svjedoče o ruralnom životu Žumberka u prošlosti.

 

Ako želite vođenu turu najljepšim predjelima Parka prirode Žumberak možete se javiti na broj 091 565 4848 i dogovoriti detalje.

DETALJNO O PROGRAMU TURE :

https://www.nevencarin.com/bioenergetska-radionica-detaljno/holisticki-retreat-sveti-slapovi-zumberka-i-izvori-tople-vode